Naša kineska avantura : Šangaj 1.dio

 I LOVE SHANGHAI

Pogled s Bunda

Kinu smo izabrali sasvim slučajno; nikada nije bila moj prvi izbor i uvijek sam sanjala da će moje prvo veliko putovanje biti Route 66.
Moja sestra je oduvijek sanjala posjetiti Kinu. To je bila njena velika želja, njezinome mužu Marinu je bilo svejedno, iako mu se ideja o putovanju u Kinu nije činila lošom.

I mene je Kina osvojila nakon prvog putopisa koji sam pročitala.

I tako je Kina pobijedila. 

Nakon toga smo pozvali i svojeg prijatelja koji je s nama već putovao u Gardaland da nam se pridruži. 

Presretna sam što sam za svoju prvu daleku destinaciju izabrala baš Kinu, koja me očarala običajima, tradicijom i kulturom.

Moram priznati da sam po dolasku u Kinu prvi put u životu doživjela kulturološki šok kakav ne vjerujem da bih doživjela da sam otišla na putovanje Rutom 66.

Kinezi su čudna nacija – slobodna a ograničena.

Kupili smo karte, rezervirali smještaj, riješili vizu u Zagrebu u kineskom veleposlanstvu.

Veleposlanstvo radi utorkom i četvrtkom i viza se može dobiti čak isti dan uz

 nadoplatu, ali nama se nije žurilo, pa je naša bila gotova za 7 dana.

       DAN 1.

Krenuli smo Qatar Airwaysom za Dohu s aerodroma Nikola Tesla u Beogradu.

          Posljednji poziv za Qatar

 

Napuštamo Beograd

Moja sister i ja :)

Marino se javlja

Hrana u avionu

                                                                Slijećemo u Dohu

Nakon leta od otprilike 6 sati sletjeli smo na aerodrom u Dohu. S obzirom na to da smo na aerodromu morali čekati 9 sati kako bismo se ukrcali na let za Šangaj, prije samog puta planirali smo to vrijeme iskoristiti za spa i odmor,ali vidjevši raskoš i sjaj aerodroma koji je sam po sebi atrakcija, odlučili smo se za promjenu plana i vrijeme čekanja iskoristili za istraživanje aerodroma.

Šetajući aerodromom na svakom koraku možete vidjeti sobe za odmor gdje možete odspavati, prostorije za pušače, molitvene sobe. 

Izvrsno je to što je besplatan neograničen wi-fi dostupan na cijelom aerodromu, a utičnice za punjenje baterija nalaze se posvuda. Tih 9 sati je prošlo vrlo brzo; uglavnom smo šetali, jeli i odmarali se.

                        Apple kutak na aerodromu

DAN 2.

U noćnim satima nastavljamo za Šangaj. Let za Šangaj je bio miran, bez previše turbulencija, avion je bio udoban, imao je dovoljno mjesta, bio je čist, hrana je bila odlična,a stjuardese super. Prije puta najviše sam bila nervozna zbog činjenice da ću toliko sati biti zatvorena u avionu daleko od milog mi tla, ali let nisam niti osjetila. Stjuardese su mi dozvolile da se prebacim na 4 slobodna sjedala par redova dalje pa sam odspavala doslovno cijeli let.

Na šangajski aerodrom Pudong International slijećemo u popodnevnim satima. NAPOKON!

U Šangaj smo sletjeli poprilično zbunjeni. Kretali smo se njime po principu: Kud svi, tud i mali Mujo. Aerodrom je ogroman, kao i sve u Kini.

Bez obzira na vizu, morali smo ispuniti žute papiriće koji se predaju na carinskoj kontroli zajedno s putovnicom i vizom. Kinezi su malo opsjednuti kontrolom, tako da vas još i slikaju da usporede slike lica sa slikom u putovnici. 

            Naš plan je bio da s aerodroma do hotela idemo Maglev vlakom koji radi na principu magnetske levitacije, odnosno on uopće ne dodiruje tračnice, već lagano lebdi iznad vodilica pomoću magnetnoodbojne sile. Maglev između 9:45 i 10:45 h postiže svoju punu brzinu od čak 430km/h te prijeđe 40 km za 8 minuta. S aerodroma možete uzeti metro, bus ili taksi, ali čuvajte se tzv. crnih taksija. Oni nisu službeni taksisti i zaračunat će vam duplo. Odmah na izlazu s aerodroma stoji 50 taksista koji vas dozivaju. 

U vrijeme kad smo sletjeli, Maglev nije postizao svoju punu brzinu, ali ni 300km/h nije bilo loše.

Maglev nas je ostavio na Longyang Road, pa smo se tamo prebacili na metro.

Maglev kreće

Moji suputnici na aerodromu nakon jednog i pol dana u avionu

Metro u Šangaju je odlično napravljen, označen je bojama i brojevima, stvarno je lako snalaziti se.

Najbitnije je da znate koja je vaša stanica i gdje u gradu se nalazi vaš smještaj.

Čak i da se nalazite na suprotnoj strani tog velegrada, sve je tako dobro označeno te ćete se bez problema snaći.

Metro je jako užurban i ako želite sjediti u njemu, morate biti jako brzi i hvatati sjedalo, a ako ispred vas stoji starija bakica ili djedica, naravno da ćete se ustati i dati im da sjednu – to je kultura u metrou i svi to rade.

 Stvar koja nas je odmah iznenadila su televizije u metrou na kojima se cijeli dan vrte prizori ljudi koji su ukrali majicu u nekoj trgovini, bicikl na ulici ili pak neku sitnicu. U Kini je krađa jedan od najvećih grijeha i najveća sramota, stoga se tamo stvarno možete osjećati sigurno. Kontrole se nalaze posvuda – prvi dan vam je čudno, ali brzo se naviknete.Svaki put kad ulazite u metro, svoju torbu morate staviti u rendgen.Taj dio mi uopće nije smetao – ipak njih ima milijardu ipol. Šangaj broji preko 25 milijuna stanovnika, pa sad zamislite kako bi to izgledalo da nemaju kontrole i kamere na svakom koraku.

Prvu večer odmah nakon kave i tuširanja uputili smo se na najpoznatije mjesto u gradu – Bund. Bund je šetalište sa zapadne strane Šangaja uz rijeku Huangpu s koje se pruža predivan pogled na šangajsku poslovnu četvrt Pudong, koja uvijek svijetli kao da je vrijeme Božića.Na Bundu se navečer svi okupljaju. U blizini Bunda nalazi se i najpoznatija šangajska ulica East Nanjing Road, koja je prepuna najpoznatijih trgovina svjetskih brendova. Na East Nanjing Roadu nismo se baš puno zadržavali, ni sami neznamo zašto nam je Bund bio nekako zanimljiviji.

Pogled s Bunda

         Silom prilika otkrili smo i „čari“ kineskih javnih WC-a. Naime, u Kini uglavnom koriste čučavce (u hotelima je WC normalan). Došao je taj trenutak kad smo trebali WC. Iako smo se nalazili    u ogromnom gradu koji ne poznajemo, po „mirisu“ ga uopće nije problem pronaći.

 Bitno je imati sa sobom papirnate maramice jer u javnim WC-ima u Kini nema toaletnog papira i poprilično je prljavo, a ne bi bilo loše da sa sobom nosite i dezinfekcijsko sredstvo za ruke.

Na naše iznenađenje, primijetili smo da Kinezi neprestano pljuju bez obzira na to gdje se nalazili. Pljuju svugdje oko vas, pljuju vam pod noge. Još kad ih čujete u 6 ipol ujutro kako pljuju, želudac vam se okrene, ali to je dio njihove kulture i s vremenom se priviknete na to.

 DAN 3.

Drugog dana u Šangaju odlučili smo pogledati Yu Yuan vrtove i velikog Budu od žada. 

Yu vrt potječe iz 16.stoljeća, to je čuveni vrt, napravljen u tradicionalnom kineskom stilu, napravljen je na površini od 20.000 kvadratnih metara. Vrt krase brojni ribnjaci s nekim čudnim ribama, mostići, jezera, pećine, paviljoni, egzotične stijene od žada, puno cvijeća. 

Dovršio ga je 1577.godine Pan Yunduan, državni službenik dinastije Ming, koji je vrt napravio za svoje roditelje, da u miru i spokoju uživaju u starim danima.

Budući da je u Kini dugo vremena na snazi bila politika jednog djeteta, Kinezi su nastojali da to dijete koje se rodi bude dječak, jer oni nastavljaju obiteljsku lozu i tradicionalno se skrbe o svojim roditeljima u starosti budući da nemaju sustav mirovina. Nedavno je politika jednog djeteta ukinuta, pa mogu imati dvoje djece, ali uz uvjet da za drugo dijete plate 50.000RMB –malo manje od 50.000 kuna.To dijete najčešće je deblje, ima ljepšu odjeću, uči ili govori engleski.

 

Yu vrtovi

Ništa bez selfija 

Ulaz u Yu vrtove

Kao što vidite nisam ni došla u Shanghai već su mi prodali drona

Golupćići

 U blizini vrtova nalazi se i Jade Buddha Temple.

Budin hram je izgrađen 1882. godine kao mjesto gdje će se čuvati dvije statue Bude napravljene od žada. Žad je simbol mudrosti,besmrtnosti, savršenstva,harmonije, inspiracije, ljubavi. 

 

 

Vrtovi i Buda od žada se nalaze u starom dijelu Šangaja, brzo smo ih našli, iako su nas prodavači lažnih Rolexa i lažnih LV torbi napadali na svakom koraku.

                                      Ovako izgleda kad ti Kineskinja želi prodati Rolex

Yu Yuan je četvrt koja se sakrila od velikih blještavih nebodera i 

pokušava ostati onakva kakva je bila

Nakon obilaska Bude i vrta postali smo gladni te smo ambiciozno ušli u kineski restoran brze hrane kao da znamo kakva je kineska hrana. Kupili smo lignje, kolutiće lignje, dumplingse, piletinu na ražnjićima,dim sum.

A što smo pojeli? Ništa.

Moja lignja je bila sirova. a izgledala je tako dobro. Za ono što sam mislila da je kruh, bile su sjemenke s nekakvom želatinom, kolutići su bili previše ljuti, piletina još ljuća.

Ostavili smo svu hranu i otišli do prvog McDonald'sa.

U Šangaju smo stalno bili gladni i stalno nas je pratio neki smrdljivi začin po gradu.

 Ovako mi izbjegavamo ranojutarnje mirise i ovako ulazimo u Wc

Kinezi stvarno jedu čudnu hranu. 

Slatkiša i normalne čokolade nigdje nije bilo za kupiti, ali zato možete na svakom uglu naići na trgovine gdje se mogu kupiti vakumirani pileći komadi, vakumirana patka, vakumirane pileće nogice, a na grame se mogu kupiti mali sušeni morski krastavci, žohari,škorpioni, kao što kod nas kupujete lješnjake u nekoj velikoj trgovini. To su, pretpostavljam, njihovi slatkiši.

Stalno smo jeli nekakva slatka peciva, punjena s tko zna čimjer normalnoga kruha u Kini nema.
Nemojte da vas izgled zavara.

Kineska hrana

Nakon McDonald'sa naletjeli smo na starijeg Kineza koji volontira u svojim starim danima te nam je ponudio da s njim odemo do tradicionalne kuće čaja odaklese odlično vidi spoj tradicionalne kineske arhitekture i modernih građevina. Pogled je stvarno super.

Nakon čaja smo se izgubili po uličicama daleko od blještavila i moderne arhitekture. Taj dio mi se najviše svidio. Ako stvarno želite vidjeti kako ljudi žive i rade, morat ćete obuti udobne cipele i hodati do njih. Naravno da treba vidjeti turističke atrakcije, ali ja volim vidjeti i dijelove grada koji ne blješte kao turističke atrakcije i gdje ću naći nešto što niti jedan vodič ne može prikazati. 

Uličice u zabačenom dijelu Šangaja

Dugo smo šetali i nekako smo opet završili na Bundu odakle smo uzeli brod da nas vozi na Pudong. Vožnja ne traje dugo i mislim da košta oko 2 juana, malo manje od dvije kune. Karte nismo kupovali jer smo u metrou napravili karticu za javni prijevoz, cijena najma kartice je 40 juana i koliko još stavite na nju možete koristiti za plaćanje karata za metro, bus, brod, vlak i taksi. Kartica je baš praktična.

 Pogled s broda na Pudong

 

S obzirom na to da nam je idući dan bilo u planu posjetiti Pudong– dio grada gdje se nalaze najviše šangajske zgrade, odlučili smo provozati se turističkim busom koji vozi po Pudongu čisto da imamo viziju gdje idući dan moramo ići. Nakon 45-minutne vožnje vratili smo se brodom nazad na Bund i ostatak večeri proveli pijući pivo na Bundu i slikajući se s Kinezima kojima smo mi još uvijek atrakcija. Pogotovo ako ste plavuša – stalno će vas gledati i pitati da se slikaju s vama.

Bund

East Nanjing Road

      4. DAN

Iduće jutro smo prespavali... i jutro, i doručak koji nam je bio jedina normalna hrana koju smo jeli otkad smo došli. Izašli smo oko podneva iz hotela u potrazi za bankom i hranom.

Napomena: ako planirate putovati u Kinu, naučite biti strpljivi.

Procedura u banci traje minimalno pola sata sjedenja na šalteru. Na ulazu popunite papir koji vam daju i u koji upišete ime, prezime, datum rođenja, državljanstvo, zašto ste u Kini, koliko novca mijenjate i koju valutu. Potom vam kopiraju putovnicu,pa tek tad sjednete i čekate red. 

Kada napokon dođete na red, na šalteru predate papir, kopiju putovnice, putovnicu i novac. E, onda ona uspoređuje kopiju putovnice (koju su oni kopirali na ulazu tri metra dalje) s originalnom putovnicom, pa gleda serijske brojeve novčanica, broji ih 10 puta, okrene 3 puta, traži vašu zemlju u računalu 10 min i čudi se gdje je ta Hrvatska.U Pekingu mi se čak dogodilo da su tri službenika u banci došla ispred mene na šalter i pokušavala na karti pronaći Hrvatsku.Pomisliš da će znati, s obzirom na to da 10 puta govoriš da pogledaju European Union, ali oni neznaju.Taj dan sam sjedila sat i pol u banci... Kažem: strpljenje!

Blizu banke smo našli i odličnu slastičarnicu/pekarnicu u kojoj smo uočili i našu zastavu.

Poslije doručka tražili smo gdje možemo kupiti karte za vlak za Peking. 

Kinezi ne govore engleski. Čak i kad kažu da znaju, ne znaju.

Ako pitate ljude na ulici govore li engleski, odgovorit će vam da govore, a ako ih pitate nešto što neznaju, samo će početi govoritikineski, okrenuti se i otići ili će vas samo gledati.

Engleski najbolje govore trgovci. 

Izgubili smo se dok smo tražili karte jer prodavačica karata nije znala engleski, pa smo završili 20 km dalje na pogrešnoj stanici... Taj dan smo odustali od kupnje karata, ali smo upoznali super Francuza koji nam je ponudio pomoć oko kupovine karata s obzirom na to da govori kineski. Hvala Robinu što nam je pomogao da saznamo da se karte kupuju na stanici na kojoj smo već bili, ali s druge strane zgrade. Kinezi i engleski…Ako vam se ovako nešto i dogodi da putujete 40 km bezveze, nemojte se uzbuđivati jer i to je dio puta. Zapamtite, nemožete baš sve isplanirati.

Vratili smo se nazad na Bund, tamo smo kupili karte za Sightseeing tunnel.

Tunel prolazi ispod Huangpu rijeke i izlazi na Pudong. Duljina tunela je 645 metra, a tunel je pun svjetlosnih i zvučnih efekata. Malo je strašna činjenica prolaziti ispod vode, ali nije tako strašno jer je toliko zanimljivo da na taj detalj zaboravite.

Na vrhu Oriental Pearl Tv Tower

Pogled s 342 metra.

 

Kad ti treba adrenalina pa legneš na stakleni pod.

  

S Towera se pruža savršen pogled na cijeli Šangaj

 Oriental Pearl Tv Tower je visok 468m.Do 2007.godine bio je najveća građevina u Kini, a posebnost tornja je stakleni opservatorij na 259m. Stakleni pod je na prvi pogled jeziv, ali već nakon par minuta smo trčali po njemu (ili bar neki od nas). Marino i ja imamo cijelu kolekciju slika sa staklenog poda, a naši suputnici možda dvije – njima stakleni pod ipak nije bio tolika fora da sjede i leže na njemu.

Već je bilo kasno, a mi smo imali dogovor s Francuzom da odemo u neki kineski kafić,pa smo odlučili vratiti se u hotel, presvući se i otuširati, ali kad smo se napokon spojili na internet u hotelu, shvatili smo da je on na drugom kraju Šangaja i da od našeg izlaska u neki kineski kafić nema ništa. Francuz nam je ispričao kako je učio kineski u Francuskoj i da je shvatio da zna pisati, ali ne i govoriti, pa je spakirao torbe jer gdje će bolje vježbati govoriti nego u Kini? Kaže da već dvije godine živi u gradu dva sata udaljenom od Šangaja i da predaje Kinezima engleski u školi gdje je super plaćen. Stranci puno bolje prolaze u Kini nego Kinezi.

Napomena: sve društvene mreže su zabranjene u Kini uključujući i Google.Oni imaju neke svoje verzije Facebooka i ostalih mreža, tako da ako želite imati FB, Viber, Google, YT..., instalirajte VPN.Ja sam koristila Express VPN i zadovoljna sam. Express VPN većinom daje prvih 10 dana besplatnu probu tako da ako putujete na kraće, to će vam biti super ili jednostavno ostavite mobitel u hotelu. Viber ne radi, WhatsApp tako-tako, pa ako se s nekim trebate čuti kući, instalirajte WeChat – to Kinezi koriste i super radi.

     DAN 5.

Taj dan nismo imali ništa posebno u planu, već samo šetati.

Počeli smo s French Concession i Xintiandi ulicom.

French Concession

French Concession je četvrt u kojoj imate osjećaj da se nalazite u centru Pariza – ona je zadržala svoj izgled iz vremena kad je dio Šangaja bio pod francuskim kolonijalnim vlastima.

U bivšoj francuskoj koncesiji mogu se naći odlični europski restorani, barovi, kafići. To je jedino mjesto u Šangaju gdje smo vidjeli ljude kako sjede u kafićima i piju kavu. Kinezi nemaju običaj piti kavu, a još manje sjediti u kafićima. 

 Cijelo popodne smo proveli šetajući u krivom smjeru.Vidjeli smo svašta – ljude koji ručaju doslovno na ulici; svi sjede za stolom dok ljudi i automobili prolaze kraj njih, ali njima ništa ne smeta. Vidjeli smo i djecu na školskom izletu, koja su bila oduševljena nama. Vidjeli smo i kako Kinezi nemaju običaj baš prati odjeću ili posteljinu, nego je objese nasred ulice da se „zrači“. Nevjerojatna je činjenica da Kinezi kao da pate od što većeg i što ljepšeg automobila pa doslovno žive u kućici koja bi se svaki tren mogla urušiti, ali ispred takve kućice uredno su parkirani Mercedesi, Audiji, Jaguari…Nije bitno kakva je kuća, nego kakav je automobil. 

Nakon sati šetnje, naišli smo na veliki trgovački centar(da sam ga tražila, ne bih ga sigurno našla) za koji sam večer prije čitala da ima odlične karaoke i baš sam htjela da idemo, ali činilo mi se malo komplicirano doći do njega. Kako zračiš, tako privlačiš, pa smo mi lutajući došli do njega.

Kad smo u tom trgovačkom centru naišli na talijanski restoran, bili smo uzbuđeni oko hrane kao da smo dobili peticu iz matematike. Čak su imali i pravi kruh. Prva normalna hrana od aviona. Naravno, McDonald's ne računamo – on je kao normalan i,osim doručka, jeli smo jedinonjegovu hranu, ali nismo je mogli baš svaki dan jesti. Svi ljudi koje smo upoznali u Kini su primijetili da nam stvarno nedostaje naša hrana jer nismo stali pričati o hrani. 

Nakon što smo pojeli, mogli smo veseli ići pjevati.

                                                      Recepcija za ulaz na karaoke.

Mi i konobar :D

 Kad se oduševiš jer nađeš Bon Jovia na karaokama

Hmm, doktore što ćemo popiti?

Karaoke su kao iz snova.Kad smo ušli u hodnik koji vodi do recepcije, stvarno smo se šokirale koliko je sve dobro uređeno, kao da smo upali u hotel sa 7 zvjezdica.

Sve je u staklu, kristalima… čak imaju ispred recepcije velikog kristalnog konja, jer zašto ne? Kristalnih konja nikad dosta. 

Mislili smo da će nam izbiti sve što imamo u novčanicima, ali baš naprotiv – sat pjevanja košta oko 100 kn. Dobijete svoju privatnu sobu s velikim kaučem, privatnim WC-om, pozornicu s mikrofonom koji je također pun kristala, a čak se može pušiti što je za nas ovisnike o nikotinu bio raj.

Cijena karaoka ovisi o broju osoba i vremenu kad dolazite.

Nakon dva sata pjevanja odlučili smo vratiti se nazad u restoranu kojem smo jeli prije karaoka.To je bila velika greška.Naručili smo piletinu s rižom, koja je, blago rečeno, imala okus onog rozog sapuna iz javnih WC-a. Nije da sam ikad probala sapun, ali da jesam, kladim se da bi imao takav okus.

 Ostatak večeri smo proveli s Kinezima koji su plesali u parku. Kineze možete svako jutro i večer vidjeti kako plešu u parovima, kako pjevaju,treniraju tai chi... Većinom su to stariji Kinezi i mora im se priznati da imaju više kondicije od mene, a i od mojih suputnika.

Još malo slikica iz Šangaja

                  

Yu vrtovi

Yu vrtovi

God's Tample

Kineskinja nas doziva da uđemo u trgovinu i to preko mikrofona

Sjedenje u metrou smo brzo svladali

 Automat seks shop koji radi 24/7

Ovi arhitekti su sigurno koristili nekakve opijate kad su dizajnirali ovu zgradu

Doručak

 Golupćići na Bundu

Idući tjedan pročitajte kako smo se cjenkali na šangajskom Fake Marketu gdje je sve što pogledate fejk, kako izgleda šangajski Ocean Aquarium i znanstveno-tehnološki muzej, kako smo mislili da će karte za Peking samo nas čekati, pa smo završili u najgorem vlaku u Kini koji nas je vozio 17 sati do Pekinga na sjedalima koja bi bila udobnija da su napravljena od daske. 
Od Kineza kojeg smo upoznali u vlaku saznali smomnogo stvari o njima, kao i da se ne znoje, nemaju uopće potrebu za dezodoransom. Nije ni čudo što su nas blijedo gledali kad smo sestra i ja tražile gdje ćemo kupiti dezodorans.Naravno, pričali smo i o hrani.On je nas pitao jedemo li pse, na što smo mu odgovorili da na životinje gledamo kao na članove obitelji, a ne kao hranu.
Njegovo američko ime je Gavin, odlično govori engleski, živi i radi u Pekingu, ali njegova cura studira u Šangaju, pa se on svaki vikend vozi 1500km da je vidi. U vlaku smo upoznali i drugog Francuza Morgana koji nam je pričao da se nedavno vratio iz Mongolije gdje je tri tjedna živio u šatoru s Mongolcima, pio samo devino mlijeko, jeo samo devino meso, grijao se na devin izmet koji su sakupljali po polju i to sve za 5e dnevno.

  Koju daleku zemlju biste vi posjetili? Jeste li ikad razmišljali o Kini?

Ako vam se sviđa naša avantura i želite čitati još, postanimo prijatelji na društvenim mrežama da znate kad objavim novi dio. :)
Ako uskoro planirate putovati pročitajte i mojih 28 savjeta i trikova za bolje putovanje ovdje .